Fašizam je, u najužem smislu, fetišizam države

 

 

22.07.2014

Liberalizam i fašizam

(Neo)liberalizam ne rađa fašizam

 piše Aleksandar Saša Musić

 

Fašizam je, u najužem smislu, fetišizam države. Ne rase, ne nacije, nego države. U širem smislu se u fašizam trpa svašta – od rasizma, preko ksenofobije, pa sve do kolokvijalne diskriminacije.

 

○

 

U jednom sam prijašnjem tekstu napisao: ‘Kriza 2007-08 nije donijela samo urušavanje tržišta hipotekarnih kredita, neprimjereno ponašanje centralnih banaka (posebice FED-a) i nezaposlenost, nego i stubokom promjenu intelektualne paradigme u društvenim i humanističkim znanostima. Javni je izrijek preko noći premrežen apokaliptičnim krikovima, onima o propasti kapitalizma i zapadne civilizacije, financijski sustavi okrivljeni za samo svoje postojanje, burza se počela poimati kao stjecište ekonomskih mesara, a izjave poput one ‘da je Marx ipak bio u pravu’, navodno samorazumljive, postale su must have za svakog studenta, profesora i proroka koji drži do sebe.’

 

Osim te da je Marx ipak bio u pravu u pogon je ušla još jedna prigodničarska, ona da su liberalizam (i njegov sidekick – neoliberalizam) i fašizam ‘stara braća’, da prvi generira drugi.

 

Ovime je dio ljevice priveo kraju potragu za onime što volim zvati ‘kraljevskom sintezom’. Objedinjena su dva njezina neprijatelja, kapitalizam (kroz liberaliazm)

Berlin 1939 Unter den Linden

i fašizam.

 

Kako? Kako je, pobogu, moguće pronaći funkcionalnu vezu između ideologije individualne slobode s jedne, te ideologije ultrakolektivizma s druge strane?  Pa, umu odgojenom ‘rodnim’ i ‘kulturnim studijima’ je to lako.

 

Radilo se to na primjeru Grčke. Ukoliko se Grčka, kao generator krize u Eurozoni, definira kao laboratorij neoliberalizma, a neonacistička stranka Zlatna zora (čija se realna snaga odmah ‘napuše’) kao utjelovljenje fašizma – dobitna kombinacija je tu, imamo kapitaliste čiji se krvavi pir eksploatacije bliži kraju, te iz mulja diže fašizam, koji će se odmah okomiti na najslabije.

 

Ta je teza promašena. Kao i sve što proizvode ljudi koji nisu u stanu definirati pojmove, te ih se držati, a kamoli ući u područje interpretacije istih, a kamoli sa cigarom u ustima davati odsudne povijesne sudove.

 

No, da bih pokazao zašto je ta teza kriva moram se vratiti unatrag, na izvorišta, moram definirati pojmove. Kad ih definiram, sagledat ću kako su se fašizmi domogli vlasti, a kad i to napravim – moć ću stvari usporediti sa današnjim stanjem.

 

Fašizam kao pojam

 

Fašizam je, u najužem smislu, fetišizam države. Ne rase, ne nacije, nego države. U širem smislu se u fašizam trpa svašta – od rasizma, preko ksenofobije, pa sve do kolokvijalne diskriminacije.

 

U teorijskom se smislu, uz  Francovu Španjolsku i Mussolinijevu Italiju, u fašizam katkad ubrajaju rumunjska Legija svetog arhađela Mihaila pod vodstvom Emilia Codreanua i Iona Mote, Vichyevska Francuska pod vodstvom Philipea Petaina, mađarski Strelasti križevi pod vodstvom Ferenca Szálasia, Ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelića, slovački kvislinzi pod vodstvom Jozefa Tisa, te mnogi drugi.

 

No, radi se o pokretima koji su samo djelomično fašistički, i to u onom dijelu gdje apostrofiraju državu, te se njome obilno koriste. Tamo gdje pak apostrofiraju rasu i naciju, diskirminiraju i/ili aktivno rade na uništavanju drugih rasa i nacija – oni su nacistički, provode ideologiju krvi i tla. Antisemitizam je test na kojem padaju kriptonacizmi. Legionari svetog arhanđela Mihaila imali su izražen snažni antisemitizam, koji je bio generiran pravoslavnim misticizmom kojim je taj pokret bio protkan. Vichyevska Francuska je prvo istrijebila nefrancuske Židove, odnosno Židove koji su u Francuskoj prije 1940. našli utočište  pred nacizmom,  da bi onda pristupila istrebljivanju Židova druge generacije, a na kraju ubijala i ‘naturalizirane Židove’, Francuze židovskog podrijetla. Strelasti križevi su na vlast došli državnim udarom, kad je Hitler zbacio regenta Horthya tako da je njegov najbolji komandos, SS-Standartenführer Otto Skorzeny, oteo Horthyeva sina i prisilio Mađarsku da ostane na strani Sila Osovine do kraja rata. Szalasi i njegova sljedba su u manje od pola godine (!) obnašanja vlasti (Crvena Armija je bila na samom pragu) uspjeli pobiti sve one Židove koje je regent Horthy nekoliko godina čuvao od nacističke šape. Ustaše su ‘nametnutom’ pitanju istrebljenja Židova i Roma dodali ‘na svoju ruku’  i – Srbe.

S druge strane, Francova Španjolska i Mussolinijeva Italija nisu dirale Židove. Štoviše, mnogi su hrvatski Židovi u Drugom svjetskom ratu bježali u Crikvenicu i Kraljevicu, u talijansku okupacijsku zonu, da bi se spasili od Jadovna, Jasenovca, Stare Gradiške, Loborgrada i ostalih ustaških mini-industrija smrti.

 

I u španjolskom i u talijanskom fašizmu španjolska i talijanska nacija imale su primat, u to nema sumnje, no u isto se vrijeme smatralo da svatko tko doprinosi državi (ili se ne buni protiv nje) ima pravo – biti. To čini fašizam najbenignijim od tri velika totalitarna sustava 20. st. Fašizam ubija protivnike države. Ostavlja ono malo izbora. Nacizam je najviše ubijao na temelju rase (nečega što se ne bira). Nešto je manje ubijao na temelju političkog neslaganja (Noć dugih noževa, grupa Bijela ruža, von Stauffenberg). Komunizam je najviše ubijao na temelju političkog neslaganja, a u nekim svojim epohama i na temelju klasne pripadnosti (nečega što se ne bira), primjerice u revoluciji 1917., Kini i Kambodži.

 

Prvi progon Židova na talijanskom tlu nastupa sa Talijanskom socijalnom republikom (Republikom Salo), njemačkom satelitskom paradržavom uspostavljenom na sjeveru Italije nakon kapitulacije fašističke Kraljevine Italije.

 

Zlatna zora, koja u svojem programu ima progon Židova, Turaka, imigranata i svih koji nisu Grci (prednost naciji pred državom), ne može biti fašistička, nego (samo) neonacistička.

 

No, time i dalje nismo ništa riješili. Stvara li liberalizam fašizam, ili neonacizam, svejedno je, ako je teza ispravna. A nije. Stoga se, osim definiranja pojma, valja i prisjetiti kako su se desni totalitarizmi (nacizam, fašizam i mješavine njih dvaju) domogli vlasti.

Uspon desnih totalitarizama

 

Moja je teza sljedeća: desnim totalitarizmima međuratnog i ratnog razdoblja nisu prethodili nikakvi liberalizmi, nego propali nacionalni ekspanzionizmi. U širem smislu – kolektivizmi. Na ruinama nekih kasnijih kolektivizama niču novi fašizmi.

Desni totalitarizmi vlast su zadobili ili prije (Španjolska, Italija), ili za Drugog svjetskog rata (Vichy). Njemačkoj je kombinacija Prvog svjetskog rata (dobili bitke, izgubili rat) i neljudskih ratnih reparacija ostavila ogromne ožiljke. Weimarska republika je od samog starta bila prokleta. Morala je balansirati između krajnje ljevice (Spartakovci) i krajnje desnice (Freikorps),  nije razvila kvalitetne institucije, dugi je niz godina bila neželjeno dijete međunarodnog poretka, njome su dominirali oni isti krugovi koji su vodili carsku Njemačku. Jedan pripadnik tih i takvog krugova je Hitleru i predao vlast.

Italija je imala sličnu priču. Doduše, ona je iz Prvog svjetskog rata na papiru izašla kao pobjednica (izgubila bitke, dobila rat). No, situacija na terenu je bila slična. Kasno ujedinjenje, osiromašena država, gomila razvojačenih vojnika, nemoć zbog toga jer se država nije ‘ogrebala’ za krajeve koji su joj obećani Londonskim ugovorom iz 1915. Mussolini je tu lako prigrabio vlast.

 

Musolini 9. maj 1936, Rim, palata Venecija

 

Mogu se složiti da je sramotno Chamberlainovo i Dalladierovo ponašanje dalo točku na ‘i’ razbuktalim desnim totalitarizmima, no i dalje ostaje nejasno kako ih je to liberalizam ‘stvorio’. Je li liberalna demokracija niz institucija i mehanizama, ili su to odjednom dva konkretna imena koja predvode dvije vlade?

Par pitanja mi pada na pamet:

 

I Kako to da se u Britaniji, praktički definiciji liberalne demokracije, fašizam nije ugnjezdio, nego su britanski fašisti Oswalda Mosleya bili i ostali gomila marginalnih jadnika?

II Kako to da Amerika nikad nije imala fašizam, a i danas su, uza sve socijalne razlike, razni neonacisti tek trailer trash?

III Kako to da državama Male Antante (Čehoslovačka, Rumunjska, Kraljevina Jugoslavija), koje su sljedile neke liberalne postulate, fašizam i/ili nacizam  nije zavladao ‘sam od sebe’, nego je donesen po njemačkom komadanju istih?

IV Kako to da je u Francuskoj, koja je i politički i ekonomski stajala daleko skromnije no Britanija, a od 1899. imala svoje autohtone desne totalitarne snage u vidu Charlesa Maurrasa i njegove Action française – fašizam donesen na njemačkim tenkovima 1940.?

V Kako to da njemačka neonacistička stranka NPD sve glasove dobiva na područjima bivše komunističke Istočne Njemačke, dok na području Zapadne Njemačke, kojom su 1945.-1989. mahom vladali liberali i konzervativci – ne može preći izborni prag?

VI Kako to da se jedan neonacistički Jobbik javlja u Mađarskoj, koja je 45 godina bila pod komunizmom, a od 1990. do danas njezinom politikom dominiraju prvo socijaldemokrati, a kasnije populist Orban, koji niti je liberalan, niti je neki demokrat, te je u biti opasniji od Jobbika? Kako to da se Jobbik u tom obimu nije javio u jednoj pristojnoj Slovačkoj, ili Češkoj?

VII Kako to da se grupacija profila Srpskog otačastvenog pokreta ‘Obraz’ pojavila u Srbiji, u kojoj je socijalizam trajao do 2000. (uz popratne mahom izgubljene ratove), a ne recimo u Makedoniji, koja također ‘ima problem’ sa Albancima?

VIII I konačno – koji je to interni mehanizam liberalizma koji generira fašizam? Može li ga netko imenovati? Ili će sve ostati na naklapanju koje bi trebalo biti samorazumljivo?

Jer, prema iznesenom prije će bit’ da neuspjeli nacionalni i socijalni kolektivizmi ‘rađaju fašizam’.

 

Samo je jedan način da liberalizam rodi fašizam. Ako nam je liberalizam istoznačnica za siromaštvo, ogromne socijalne razlike, nepravdu. Tada su Srbija, Mađarska, Rusija i Ukrajina neoliberalne utvrde. Skandinavija je pak ‘pravi socijalizam’. Noć je svijetlo. Ružno je lijepo. Sandra Dabo je Jelena Rozga.

 

Tada je Grčka oaza (neo)liberalizma. Političkog, institucionalnog, ekonomskog.

 

A on je rodio fašizam.  Onda kada ga je trebao pobaciti.