Вампирски балови – досије о досијеима   Leave a comment

Žurnalisti

19.10.2014

.

erde-007

Udbaški bal vampira

Iz arhive ”Žurnalista”: Dossier Josip Perkovića

Денис Куљиш piše Denis Kuljiš

Денис Куљиш

Денис Куљиш

Afera počinje 22. travnja 1982. ako u takvim storijama uopće možeš razabrati gdje je točno početak, kao što se ne vidi kraj, a nije jasno je li uopće istinito ono što se dobro zna istinito, odnosno, je li samo fabricirno kao privid… Ako želimo jasno razlučivati, nesumnjive činjenice – ono što je sasvim pouzdano, nesporno, javno etablirano i logično –moramo odvojiti od novinske fikcije, konstrukcije i “legende”, kako se stručno naziva lažna priča koju obavještajne centrale fabriciraju za protagoniste svojih operacija.

Dakle, činjenice: toga 22. travnja 1982. otputovao je u Njemačku direktor marketinga poduzeća INA Commerce Stjepan Đureković. U potonjim novinskim napisima bit će navedeno kako je “pobjegao u inozemstvo”, što bi, dakle, značilo da je njegov odlazak odmah odjeknuo kao afera, što nije točno, jer u času kad s jugoslavenskim pasošem legalno prelazi granicu, on tehnički nije bjegunac, nego obični putnik u međunarodnom prometu. Znači, svi koji su taj odlazak odmah proglasili aferom, skandalom, involvirani su u neku režiju, koju tek treba proniknuti…

Đureković postaje bjegunac tek pošto se aktivira u krugovima “neprijateljske emigracije” i vijest o tome dopre u jugoslavensku javnost koju stoga neće iznenaditi ona iduća – vijest o njegovu ubojstvu 19. srpnja 1983. godine. To se ominozno proglašava “obračunom u emigrantskim krugovima”, što je providna laž, namjerno neuvjerljiva, radi zastrašivanja, budući da je svima jasno da ubojstva sjekirom po Njemačkoj ne izvršava poludjeli drvosječa.

Znači, čim prelazi granicu, Đureković je već “kastiran” u tragičnu rolu žrtve koju će, šesnaest mjeseci poslije, u mjestancu Wohlfahrthausenu (što zvuči kao prijevod za Vukojebinu na visokonjemački), udbaška trojka za likvidaciju, okupljena iz bande Željka Ražnatovića Arkana – a vodio ju je Đorđe Božović Giška – dočekati u maloj tiskari smještenoj u garaži, gdje se, pod zvučnim nakladničkim imenom “Hrvatska država”, tiskaju razni emigrantski pamfleti mizerne pismenosti, što izgledaju kao da ih u Beogradu sastavlja neki udbaški polihistor. Kileri su imali duplikat ključa toga ćumeza i znali su kad će se žrtva pojaviti. Čim je Đureković ušao, Giška ga je ustrijelio sa šest metaka iz pištolja Walther PPK te su potom njegovo truplo izmasakrirali udarcima sjekirom, što je bio “potpis” udbaških ubojica još od egzekucije Vjekoslava Maksa Luburića u Španjolskoj 1969. godine.

Fast Forward: u studenom 2005., njemačka policija preko Interpola raspisuje tjeralicu za organizatorom ubojstva Stjepana Đurekovića. Pripremio ga je, smatra BND, Josip Perković, koji je 1983. bio načelnik Druge uprave Službe državne sigurnosti Sekretarijata unutrašnjih poslova, dakle omanjeg odjela SDB-a koji se bavio “neprijateljskom emigracijom” (najveći, Prvi, obrađivao je “unutrašnjeg neprijatelja”). Prema ustroju Službe – koju svi

Денис Куљиш

Денис Куљиш

općenito i oduvijek zovu Udba – Perković je bio zadužen upravo za takve operacije u inozemstvu. Ovdje, naime, nije vrijedila podjela kao između CIA i FBI ili MI 6 i MI 5 – dakle na kontraobavještajnu djelatnost u domovini i obavještajnu djelatnost u inozemstvu. Dominirala je operativna logika, što znači da su republičke centrale obrađivale ljude iz vlastite sredine i vodile akcije protiv njih ma gdje bili. Savezna je direkcija pak te akcije unekoliko koordinirala, ali nije samostalno vodila operacije, dok je inozemna obavještajna služba (SID) bila oslonjena uglavnom na diplomatsku infrastrukturu. Obavještajna služba JNA (bolje poznata po svojoj kontraobavještajnoj komponenti, KOS-u), u inozemstvu je djelovala samo u bliskom prekograničnom prostoru, dakle u pozadini mogućeg ratišta.

Početkom osamdesetih, pošto je umro Tito, a onda i Bakarić, koji ga je jedini bio naslijedio na čelu obaju glavnih tijela u državi – Saveznog savjeta za državnu sigurnost i Saveznog savjeta za narodnu obranu – vlast je već bila istinski decentralizirana, federalizirana. Udba u Zagrebu vodila je operacije protiv Hrvata u Munchenu, ako oni nisu onamo stigli iz Hercegovine – jer ih je tada trijebila bosanska Služba – a Beograd je pritom samo davao logistiku. Šef II. odjela na Zrinjevcu 7 (u zgradi gdje je danas smješteno Ministarstvo vanjskih poslova) nazvao bi šefa II. odjela Saveznog SUP-a (“neprijateljska emigracija”) u Beogradu (jednoga od ukupno deset njihovih odjela, i to nevelikog, stafiranog sa samo 11 djelatnika), pa ga priupitao: “Imaš li koga pogodnoga da zveknemo jednoga tipa gore u Munchenu?” A on bi mu – zvao se, inače, Sreten Aleksić – odgovorio: “Pa, tu nam je celo ono društvo iz Stuttgarta, Zemunac i njegovi, Arkan, Giška, Bagarić… Nema problema, drug, pogledaću ko je raspoloživ!”

Ubojstva su uvijek odrađivali kriminalci, a Udba je sponzorirala cijelu gangstersku populaciju na relaciji Jugoslavija – Njemačka. “Jugomafija” je doma dobivala utočište: kad bi njen pripadnik u pljački banke pao u ruke njemačkoj policiji, izručili bi ga jugoslavenskoj, koja bi ga onda pustila na slobodu, i još mu dala dozvolu da u Beogradu otvori diskoteku, ali je zauzvrat preuzimao – što bi rekli kagebeovci – “mokriye dela”, naravno, za lovu, koja se obično mogla pronaći kod žrtve.

Kad je njemačka policija u jesen 2005. objavila da zbog organizacije Đurekovićeva ubojstva traži Perkovića, oglasili su se beogradski operativci, razni trećerazredni “puvadžije” koji već godinama daju intervjue i pišu knjige o svojim antiterorističkim pothvatima u borbi protiv ustaške emigracije, pa su čak pokušali ekskulpirati svoga hrvatskog kolegu. No, BND je trideset godina pomno pratio i proučavao djelatnost jugoslavenske tajne službe (s kojom je lijepo surađivao na ministerijalnoj razini) pa upoznao njezine kriminalne paraobavještajne strukture, tj. pridružene gangove – i sad zaista dobro poznaje institucionalnu strukturu i hijerarhijsku logiku Službe državne bezbednosti. U tim stvarima Nijemci se neće prevariti – nije to kuhinja, moda ili ikebana. Ako su zaključili da je Josip Perković organizirao ubojstvo, odnosno vodio tzv. operativnu akciju “Dunav”, sigurno imaju pravo. No, zašto se to pitanje pokreće sada, je li ono odjednom, nakon 22 godine, postalo politički aktualno? Kakvu danas ulogu ima Josip Perković, koji je s mjesta šefa II odjela SDS-a RSUPA Hrvatske 1986. došao na čelo cijele hrvatske Službe postavši zamjenik Republičkog sekretara za unutrašnje poslove (tako se ovdje zvala funkcija koja u filmovima o Jamesu Bondu ima puno kraći, efektniji akronim – M)?

Kad je došlo do prevrata, Perković je postao šef Tuđmanove prve, stožerne, tajne službe, SIS-a i odigrao ključnu ulogu u etabliranju novog režima. Pritom se odmah sukobio s Josipom Manolićem, Tuđmanovim političko-obavještajnim faktotumom, a zatim, neizbježno, a nevoljko, i s idućim drugim čovjekom poretka, koji je na poziciji svemoćnog doglavnika zamijenio Manolića, naime s Gojkom Šuškom. Zapravo ih je Tuđman gurnuo u konflikt, koji su obojica, i Šušak i Perković htjeli izbjeći. Franji je to trebalo radi nekih njegovih razloga “političkog balansa”, ali teret deperkovićizacije iznijeli su u svakom slučaju ljudi iz okoline hercegovačkog ministra obrane. I Perković nije institucionalno preživio, nego je 1993. transferiran na izmišljen savjetnički položaj u jednu od fantazmagoričnih tuđmanovskih špijunskih centrala, ostavši u obavještajnom podzemlju “neformalni rezident”, čovjek za čijim se kavanskim stolom uspostavlja burza povjerljivih političkih i novinskih informacija. Zadržao je također tajni utjecaj na razne ljude koji su ostali u Službi ili u političkoj superstrukturi. To je normalni put udbaša koji Službu nikad ne napušta – barem ne kod nas, u žalosnoj Balkaniji, jer je, Balkanski špijun, kako je to opisano kod Dušana Kovačevića, osuđen na zlehudu sudbinu obavještajnog Ahasvera: “A oni, ako se sete, sete, a ako ne, ja ću svejedno i dalje itd. itd…” Znači, prvo si operativac, zatim case officer ili spymaster, a onda ilegalni rezident i naposljetku legenda: kad je Karamarko promaknut u Tureka, Turek je postao Perković, a Perković se pomalo pretvorio u Manolića, koji je zamalo spreman da se priključi Stevi Krajačiću i Lavrentiju Beriji. Manolić navodno piše posthumne memoare za koje bih preporučio lepoglavski naslov Zamak od oleandrova lišća, pošto je časna sestra koja je čuvala pokojnog nadblaženika Stepinca u desničarskom tisku Đolija Manolija optužila da je hrvatskome svecu skraćivao dane otrovnim čajem od lista oleandra… Neznatna je zapreka jedino to što je autor gustoznog Kuharskog kanconjera Veljko Barbieri ovaj naslov ranije zauzeo jednim svojim mladenačkim romanom.

Zašto, dakle, njemačka kontraobavještajna služba uznemiruje Perkovića, uglednu okaminu komunističke i postkomunističke špijunaže? Ne valjda zato da potkrijepi trijumfalizam Bože Vukušića, desničarskog obavještajnog eksperta i autora bestselera Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva, koji govori u ime cijele grupacije “sumnjivih lica” iz doba toga emigrantskog rata. U njemu je i sam sudjelovao pa je na njemačkom sudu zbog mučkog ubojstva osuđen na doživotnu robiju. Zašto Bože Vukušić, uostalom, ne sjedi u njemačkom zatvoru i broji sitno do sudnjega dana, nego na Hrvatskoj televiziji, u raznim prigodnim panel-emisijama, traži pravdu u ime žrtava u koje valjda spada i onaj nesretnik kojega je sam pravomoćno koknuo u Njemačkoj, pa je osuđen da bude zaključan u malu ćeliju dok ga u kapsilu ne iznesu na kaznionička vrata? Hrvatska vlast zatražila je 1990. izručenje Vukušića na dosluženje kazne u domovinu, a već je na aerodromu Pleso uglednog robijaša dočekao Vice Vukojević, poslije sudac hrvatskog Ustavnog suda, pa mu uručio iskaznicu specijalne policije.

 erde-007

Perković u udbaškoj hijerarhiji nije bio najkrupnija figura i po liniji zapovjedne odgovornosti prvi bi na udaru trebao biti Zdravko Mustač, tadašnji šef hrvatske Službe, koji je kasnije otišao u Beograd za sveznoga šefa, pa ga je Perković naslijedio na rukovodećem položaju na Zrinjevcu tek 1986. godine. Kad se vratio u Zagreb, Mustač nije imao neku sjajnu karijeru pod Tuđmanom, iako mu se odmah stavio na raspolaganje i danas je šef sigurnosti jedne male propale domaće banke. Njega, međutim, Nijemci isprva ne spominju, kao ni one beogradske puvadžije koje preko novina i televizije viču – ja sam! ja sam! – iako ih nitko ne zarezuje…

Dakle, ako stvar nije definirana hijerarhijom iz prošlosti, a čini se da nije, možda ima veze sa sadašnjšću? Josipov sin Saša Perković kojega je otac bio namjestio u SZUP (tako se zvala današnja POA, pošto je prestala biti SDB) u međuvremenu je lijepo napredovao do šefa operative pod (sad smijenjenim) Turekom (dakle na poziciju broj dva u Firmi), a nedavno je postao predsjednički savjetnik za sigurnost jer se Stipe Mesić riješio svoga šefa kabineta Željka Bagića koji je s Turekom (ali i s Petračem) sadio tikve. To mjesto na Pantovčaku čak ni u aktualnom frtaljpredsjedničkom sustavu, što je zamijenio tuđmanovsku polupredsjedničku diktaturu, nije sasvim beznačajno. No, to je zbilja dalekosežna konstrukcija na koju više ne bih trošio riječi, nego se vraćam osnovnim činjenicama slučaja Đureković i njegovu nevjerojatno važnom političkom i historijskom kontekstu.

Zum, opet smo u 1983. Đureković 22. travnja prelazi granicu… Već sutradan Služba zna da je uhvatio vezu s emigrantima iz grupacije oko “Hrvatske države”! Tu tiskaru drži renomirana emigrantska centrala dr. Ivana Jelića, Hrvatski narodni odbor, koju je on naslijedio od brata dr. Branka Jelića, predratnog Pavelićeva suradnika. HNO je, naravno, sav izbušen udbaškim provokatorima poput legendarnog svećenika-špijuna dr. Krunoslava Draganovića, koji sam zaslužuje cijelu knjigu, jer je jedan od najatraktivnijih likova internetskih kultova koji se grade oko takvih misterioznih pojava. Čim je Đureković stigao na odredište u Njemačkoj, informacija o tome dostavljena je Službi, ali to nije hipoteza nego činjenica iz istražnog spisa; Krunoslav Prates, koji je vodio garažno izdavaštvo “Hrvatske države”, bio je Udbina ”operativna veza”, pa je obavijest prispjela u Zagreb u roku od 24 sata. Služba, dakle, zna, ali nitko drugi ne zna – žena Gizela, zvana Giza, nestanak je prijavila policiji tek poslije pet tjedana, 28. svibnja. Ona je i sama zaposlena u INA-i, pa je nestanak njenoga muža ondje bio dvostruka senzacija. Ali, ona nije isprva reagirala, nego je na policiju otišla tek poslije nekoliko dana. Zašto? Znala je za muževljev odnos s tada devetnaestogodišnjom Snježanom K., koju je Stjepan u firmi namjestio kao referenticu. Brak im se raspao, Đureković je postao teški alkoholičar, a sin Damir godinu dana ranije zbrisao je u inozemstvo da izbjegne služenje vojnog roka. On je bio malo čudan dečko, nesiguran i neopušten s vršnjacima, imao je nekakve tikove, kao abuzirano dijete iz razorenog braka. Stari Đureković bio je, u svemu, prirodna meta za ucjenjivanje i obradu. Kao direktor marketinga INA Commercea, rukovodio je benzinskim crpkama. To je bilo doba nestašice nafte i struje, početak jugoslavenskog kolapsa. Poslovođa na pumpi bio je najbogatiji čovjek u mjestu. Šef svih poslovođa, Đureković, raspolgao je lijepom svoticom – kad je napokon odlučio prebjeći, dao je Snježani gotovo pet stotina tisuća maraka (plaća zamjenika glavnog urednika Starta bila je tada 250 maraka). Ona je novac, izašavši prva iz zemlje, odnijela u Austriju. Nestao je, znači, direktor marketinga, nestala komercijalistkinja i, ranije, možda, neke pare, kojih se iznos poslije fantastično uvećavao, kao i svaki element ove priče, kad je prodrla u javnost. Uostalom, odakle Đurekoviću novac? Ni jedan direktor bilo kojeg jugoslavenskog poduzećanije nikad vidio toliko gotovine, s takvim se novcem raspolagalo jedino u operativnim fondovima Službe. Napišeš elaborat operacije, potpišeš priznanicu, i podigneš novac na blagajni.

Vijest o Đurekovićevu ”bijegu” prodrla je u javnost – kao u nekoj demokratskoj zemlji! – pitanjem koje je u trodomnom Saboru, u njegovom Društveno-političkom vijeću, postavio jedan zastupnik (dobro brifiran na odgovarjućem mjestu) republičkom sekretaru za unutrašnje poslove. Upitao je – i to u kolovozu 1983.: “Nije li jedan direktora INA-e ilegalno prešao granicu?” Članak s istom intrigom objavio je malo poslije beogradski tjednik Ilustrovana politika. Ali, zašto “ilegalno”? Recimo “nestao”, otkud odjednom sveprisutna verzija da je učinio nešto ilegalno? Recimo, ukrao je pare, ali to je onda mogla znati samo Udba kad ih je preotela godinu dana kasnije. Ako je pobjegao s posla i od žene – hej, pa to nije bilo protuzakonito čak ni u komunizmu! To znači da je odmah prikazan kao “ilegalac” jer je bio unaprijed poznat scenarij za njegovu antidržavnu, ekstremističku i ilegalnu djelatnost. To da se priključio emigrantskoj organizaciji te da će u njezinu garažnom izdanju tiskati virulentne antijugoslavenske pamflete, doznalo se, dakle, prije nego što je slovo dospjelo na papir. Pa kako to, i nadasve – čemu cijela komplicirana kombinacija?

Odgovor se mora pretpostaviti, jer nema podatka iz izvora koji bi to zasvjedočio, ali prije nego što se hipoteza iznese, valja vidjeti kako je Đureković dalje prošao nastupajući u svom emigrantskom scenariju…

Što, dakle, imamo? Tu je osrednji jugo-direktor, podbuhli pedesetišestogodišnjak s ofarbanim brkovima i zaliscima, koji je u Osijeku završio agronomski fakultet pa se zaposlio u tamošnjoj tvornici žigica i onda postao komercijalni direktor u sisačkoj Rafineriji nafte – rasadištu kadrova iz kojega su došli i Tuđmnov premijer dr. Franjo Gregurić, dubrovački bnkar Neven Barač i postkomunistička komunjara Slavko Linić – da bi na kraju dotjerao do položaja u glavnoj centrali INA-e… E, taj Pišta odjednom od samoupravljačkog tehnokrata postaje tobože žestoki nacionalist! Kod jelićevaca u Muenchenu razvija se u emigrantskog Gutenberga i ekspresno tiska pet pamfleta, odnosno knjiga publicističko-romaneskne strukture, koje sve izgledaju kao da ih je napisao beogradski udbaški novinar Marko Lopušina (a ja mislim da možda i jest). Prva, pod naslovom Crveni menedžeri, još ima neke veze s Đurekovićevim vlastitim backgroundom – tu se opisuju pijanke i orgije zagrebačke direktorske elite, tumači raspad jugoslavenske države i osiromašenje radništva zbog korupcije rukovodstva s lijenim debelim diktatorom Titom na čelu, koji je sve podredio svojoj geringovskoj ideji luksuza (ovo sam ja malo nakitio, jer je u originalu tako glupo i dosadno da se čovjeku ne da ni citirati). U drugoj knjizi, Komunizam – velika prevara, autor se dohvatio političke esejistike bliske neobrazovanim emigrantskim masama koje su se uzdizale na nedjeljnim hrvatskim propovijedima, gdje svećenik grmi protiv psovke kao našeg najvećeg narodnog zla. Đureković nastavlja s antikomunističkom uspješnicom Slom ideala. U četvrtoj garažnoj knjižici Ja, Josip Broz Tito, opisuje maršalovu kamarilu u bugojanskom lovištu pa prijeti Stani Dolancu, saveznom šefu Udbe nekim budućim strahovitim otkrićima. Tu se primio onoga o čemu zbilja nema pojma, jer ni Tita ni njegovu svitu nije vidio nikad u životu, pa je neupućen gotovo kao i u temu idućeg pamfleta, Sinovi orla, o ustanku na Kosovu pretprethodne, 1981. godine. Nedostajao je još samo napad na kuhara menze u saveznom SUP-u na Bulevaru Revolucije u Beogradu da se dokraja razotkriju autori toga ciklusa, ali promocija lika i djela Stjepana Đurekovića u emigrantskim krugovima, gdje je važna fama, a ne supstancija, ovim je uspješno dogotovljena. I, Jelić dovodi Đurekovića na sjednicu Izvršnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća koji se održavao na periferiji Muenchena, u hotelu “Arabia”… HNV je “krovna” institucija hrvatske emigracije kojom tada predsjeda dr. Mate Meštrović. Osnovana je u Torontu sredinom sedamdesetih okupljanjem većine emigrantskih organizacija i nezavisnih intelektualaca, te ljudi koji su poslije sloma “proljeća” 1971. otišli u inozemstvo. Stalno je balansirala između “radikalnog” i “političkog” (ili “minimalističkog” krila, kako su ih nazivali “maskimalisti”). Zapravo je visila između deklarativne podrške terorizmu i demokratskih ideja, a ovo prvo promovirale su radikalne skupine koje je penetrirala Udba. Naravno, za Jugoslaviju je bilo presudno važno da opoziciju u inozemstvu kompromitira, učini nepoželjnom u zemljama gdje djeluje, zarazi uzajamnim sumnjičenjem, zavadi i istrijebi, a fašistički retrogardizam bio je tu najbolje sredstvo. Svi koji su dovodili u pitanje te lunatičke ideje proglašavani su Udbinim agentima ili mlakim domoljubima. U stvarnosti, bilo je obrnuto. Većinu radikalnih organizacija emigracije preuzela je ili izvorno formirala Udba. Kad se pak učinilo da bi “proljećari” Franjo Mikulić, razočarani hrvatski komunist, te Bruno Bušić, karizmatični mucavac i fantast, mogli HNV zaista preformatirati u neku popularnu političku organizaciju u inozemstvu, prvoga je Služba odmah pokušala zamijeniti za četiri njemačka terorista iz grupe Baader-Meinhof uhvaćena u hotelu “Esplanade” u Zagrebu, a drugoga su ubili u Parizu, u velikoj, ključnoj, operaciji antiemigrantske kampanje.

Доланц Стане

Pošto je HNV preuzeo normalni intelektualac, profesor povijesti dr. Mate Meštrović, etabliran u američkoj državnoj strukturi, Udba je na bazi jelićevaca pristupila formiranju masovne organizacije Hrvatskog državnotvornog pokreta, kojemu je na čelo došao Nikola Štedul, a onda su on i Jelić na poziciju haenveovskog generalnog sekretara pokušali promovirati Đurekovića kao “sposobnog menedžera”, “hrabrog, beskompromisnog publicista”, koji im se netom priključio pobjegavši iz Hrvatske. Njegova sina Damira upisali su u HDP. I tu, u hotelu “Arabija”, stari je Đureković sad sjedio na recepciji, čekajući da ga pozovu i predstave Izvršnom odboru. Snježana je bila gore, u sobi, a dolje, u lobiju, promatrači SDB-a pratili su razvoj situacije. No, nije bio pozvan, stvar je, iako lijepo zamišljena, propala, jer su se umjereni “minimalisti”, poput Jakše Kušana, izdavača Nove Hrvatske, jedinog pristojnog emigrantskog časopisa, grozili svih tih lupeža i lažnih radikala, koji svoje publikacije ukrašavaju kockastim štitovima i krvavim bodežima. Zatim je BND, kojemu je na čelu bio Klaus Kinkel, HDP proglasila “terorističkom organizacijom” i štedulovci su morali zapaliti u Kanadu, gdje njihova aktivnost dobiva novi zamah. U dvije riječi: Norval, Šušak. Jebeni Đureković, nasukan u minhenskoj garaži, shvaća da je cijela stvar ispala teška farsa: da pišem lekareovski roman na temelju ove priče, tu bih negdje i počeo – upravo mu je sinulo kad na vrata kuca sudbina: tam, ta-ta-ta tam, tam, ta-ta-ta-tam, uvertira Pete, Ludwig Van. Ali, nije to na prag stupio edgaralenpoovski Gavran, ili neko slično poetsko biće, nego prozaični Đorđe Giška koji na vrata neujednačeno lupa ušicom sjekire!

U početku, činilo se Đurekoviću da je sve brilijantno zasnovano. U Zagrebu prišli su mu neki ljudi i rekli da je ionako gotov – krade, karijera mu je zapečaćena, ima sina emigranta i još maloljetnu ljubavnicu, svršit će u zatvoru… “Ali gledaj, Pišta, druga varijanta – ti fiju, zbrišeš u Njemačku, i mi te plasiramo za šefa cjelokupne emigracije: nije mala stvar! Tu ćeš dobiti ključnu ulogu, hej, steći ćeš velike zasluge. Velika je to igra!” I kad se odlučio, sve je išlo kao po loju – Snježana je iznijela novce u Austriju, onda je i on prešao granu, pa su ga debrifirali operativci njemačke službe, koje je Jelić uredno obavijestio jer je, kao i svi Udbini agenti s boravkom, drukao na obje strane. Zatim će se u garaži tiskati pamfleti koje mu donosi vrijedni Prates, a uskoro, ići će se u Muenchen gdje će ga

Денис Куљиш

Денис Куљиш

Jelić i Štedul plasirati na ključnu funkciju… Velika igra!

U Beogradu stvari su istodobno izgledale sasvim drukčije. Prvo, Služba dostavlja pamflet o Crvenim direktorima. Uh, sranje! Tu se na prvom mjestu spominju Mišo Broz i Vanja Špiljak, dva INA-ina direktora koji, tu piše, naveliko švercaju naftu za svoj račun. U INA-i i u cijeloj Hrvatskoj, dakle, vlada raspašoj. Deset godina prošlo je od “proljećarske” kontrarevolucije, u Hercegovini se upravo ukazala Gospa, riknuo je Tito, Bakarić otegnuo papke, a u Saveznom savjetu za državnu sigurnost sjedi uz premijerku Milku Planinc – Mika Špiljak, otac narečenog Vanje.

Sad stiže i drugi pamflet; u njemu je najjače nagužen Stane Dolanc, savezni ministar unutrašnjih dela, pravi unitarist, ali Slovenac, i u saveznoj Službi gdje 1989. radi 61% Srba, 12% Crnogoraca i 18% Jugoslavena, nije ni izdaleka popularan kao što su to nekoć bili Krcun, Ćeća ili Leka. A onda, evo i štofa koji će razjediti trećeg pripadnika visokog tijela koje odobrava likvidacije (to se zove: stavljanje na A-listu). Služba pravodobno dojavljuje kako Đureković raspolaže strateškim informacijama o skladištenju nafte za ratnu pričuvu (RR), što je, procjenjuje se, nepodnošljivo. Primitivnoj generalčini Nikoli Ljubičiću, saveznom sekretaru za narodnu obranu, malo treba da zapadne u društvenosamozaštitinu paranoju…

Budući da je Jugoslavija u toj kolapsarskoj fazi postala razvijena komunistička delegatska demokracija, informacija o ovome slučaju “spušta se na republičku razinu”. U Zagrebu se saziva sastanak političkog aktiva koji će biti obaviješten o dramatičnim događajima u INA-i. Na sastanku je trebalo procijeniti opasnost od krize povezane sa zastojem u opskrbi nafte, do čega je, u stvari, došlo jer je cijela zemlja bila u komi: ono što se naokolo predstavljalo kao posljedica “promašene investicije” u Obrovcu, gdje se gradio nekakav aluminijski kombinat, zapravo je bio raspad samoupravne ekonomije, koji je doveo do toga da City Bank ukine kredit svim jugoslavenskim subjektima pa je u međunarodnoj trgovini došlo do neproglašenog bankrota države. To se, naravno, krilo od javnosti, a nestašica svega i svačega prikazivana je kao unutrašnja neusklađenost socijalističkog tržišta. U političkom aktivu profiliraju se sad dva stajališta – i općepolitička i konkretna, u pogledu uvoza nafte… Po jednom, “unitarističkom”, koje zastupa i republički ministar unutrašnjih poslova Pavle Gaži, stvar je otišla dođavola zbog prevelike decentralizacije i liberalizacije zemlje, pa se više ne zna tko koga kontrolira i u nekim velikim poduzećima, koja su postala dio političkog sistema, radi tko što hoće, bez normalnog Udbina nadzora. U člancima koji su izašli u beogradskoj štampi u povodu Đurekovićeva “ilegalnog napuštanja zemlje” također se govorilo o korupciji u INA-i, o tome da je Đureković – i da li samo on? – krao cijele tankere nafte, iako je čovjek zapravo bio na bezveznoj poziciji, gdje je mogao samo kokošariti, dok je eksport-import, zapravo, išao drugim kanalima. Glavni trgovački agent INA-e, koji je u Luganu držao poduzeće Bemex kao ispostavu Službe, bio je Vjeko Santrić, ali to je druga storija…

 erde-007

Kad su na sastanku aktiva potegli pitanje korupcije u INA-i, svima je bilo jasno da se sprema neka ozbiljna fertutma i da nitko nije zaštićen, ako već i samoga Titova sina naglašeno ne spominju, kao da svi već nisu čuli za tu stvar o kojoj piše i nekakva tamo Ilustrovana politika.

Naravno, uvoz nafte najveći je biznis u zemlji pogođenoj nestašicama, pa bi se toga dokopali, ako može, i dečki iz Genexa. Pošto se proširilo nepovjerenje u INA-u, njoj je novac iz banke presahao – i što sad? Brzo se učinilo ono što se moralo: Vjeko Santrić pribavio je svojim kanalima strani kredit od pedeset milijuna dolara i posudio ih INA-i, a Savezni savjet za državnu sigurnost odlučuje: “Đureković – Šnele mahenzi gekrkt!” Ni hrvatski političko-obavještajni aktiv tu, naravno, nema primjedbi. Uostalom, oni cijelu akciju i vode, od neuspjele režije s Đurekokovićem kao agentom-provokatorom koji treba postati šef emigracije, do njegove likvidacije radi “maskirovke” onoga što se zaprava događa u trgovini naftom, kojom isti ti zagrebački kugovi preko povjerljivih ljudi na vezi s DB-om i kontroliraju… Giška poseže za sjekirom, Udbina operativna veza pribavlja duplikat ključa garaže, i posao će biti obavljen u tren oka. Snježanu su ulovili u Austriji, oteli joj lovu, uzeli pola, a drugo donijeli doma i kad se sračunalo koliko su pritom sebi uzeli arkanovci, ispala je lijepa zarada za domaće nalogodavce. A hadepeovci, koji su Đurekovićeva sina Damira primili u svoju organizaciju, pomoći će mu da se skloni u Kanadu, gdje je 1987. pronađen glave raznesene nabojem iz lovačke puške. Uz tijelo je bilo oproštajno pismo otipkano na pisaćem stroju, s potpisom (također otkucanim na mašini) “Đureković Damir”. Tipična udbaška šlampavost. No, ti ljudi iz pozadine koji su s ogorčenjem proimatrali kako se “crvena buržoazija” razmahuje po INA-i i po drugim vanjskotrgovinskim firmama, o čemu se nigdje ne može progovoriti, osim u biltenima koje sami pišu za lažne jelićevske ustaške teroriste – doživjeli su poraz. Privremeno! Ide druga runda – Gažijeva služba otkriva napuhane fakture za plinovod u Molvama – tu je, navodno, zafalilo oko 70 milijuna dolara pa je SDB izdao nalog za uhićenje Broza juniora i Špiljaka juniora. Nastaje unutrašnjopolitička kriza, sazvan je plenum. Na njemu su unitaristi pobijeđeni. Ako smo i krali, krali smo svoje, hrvatsko! Gažija smjenjuju, pa tjeraju u penziju. Šutio je do jeseni 2005. godine, a onda nešto o tome rekao u Vjesniku. Odmah je smijenjena glavna urednica. Omerta.

Mika Špiljak

Pobjednik u tom epohalnom političkom obračunu bio je Mika Špiljak. Uskoro će postati predsjednik Predsjedništva SFRJ i u Hrvatskoj instalirati partijsku kliku kojoj će na čelu biti mladi, vrlo mladi, Ivo Družić – Dugi s kojim se, predmnijevajući pozitivan ishod, Mika nastanio u dvojnom objektu, duplex-vili, kad se iz Beograda vratio u Zagreb. Špiljkovci su, politički, frakcija “etatista”, ali republičkih, kojima se suprotstavlja “boljševička” frakcija Stipe Šuvara. Ona se bori protiv nacionalizma, ali s osloncem na gažijevske snage i ideje. Naravno, partijska matica bira sredinu i odbacuje obje opcije i po sistemu “ni vrit ni mimo” odabire Ivicu Račana. Ljudi koji su u Službi optirali na Družića – njegov brat Kolja bio je, inače, šef najvećega područnog Centra SDB Zagreb – sad su malo u frci, nadasve šef cijele službe koji je to upravo postao u ovim prevratnim trenucima – Josip Perković. Politička situacija u zemlji krajnje je traljava; još malo pa će Partija izgubiti vlast, a onda, bogati, ispast će – kako je pjevao srpski prevratnički pjesnik – “Kad otvorili su dušegupke, pokazalo se da su bile pune dupke!” Evo, recimo, još sasma nedavno, 1981., strpali smo onoga Dobroslava Paragu u zatvor, i to na Goljak, u samicu, pet metara ispod zemlje, golog, pa pošto je zajebavao tvrdeći da nije ništa kriv, nego da ga maltretiramo kao zatvorenika savjesti, i to samo zato što je kao osamnaestogodišnjak pokušao navesti našeg Ranka Marinkovića da potpiše peticiju za oslobođenje političkih zatvorenika, što nam je šjor Ive odmah javio, mi smo, naravno, drugog zatvorenika poslali da teškom klupom Dobrici smrska nogu, a zatim mu, kako ide procedura, uskratili medicinsku pomoć… Šest godina on je nas tako zajebavao po zatvorima, a sad, okupi li nacionalističku bagažu, pa dođe na vlast, ne piše nam se dobro! Gotovo isto vrijedi za bivše udbaše i bivše partijce koji se, evo, već skupljaju kod Savke – pa progonili smo ih i maltretirali dvadeset godina, bit će teško sranje ako nas izvedu na sud, jer ima, bome, štofa, ima… Puno se ljudi pokokalo, i tako to. Treba vidjeti što se može učiniti, ne bi bilo dobro da vlast padne u ruke nekih neprovjerenih demokrata. Isuse! Pa i Budiša, njemu smo davali da pije iz kible! Čekaj, tko je ono električnim pendrekom spržio jaja Đuri Perici? Dečki, koga tu još imamo na toj podzemnoj demokratskoj sceni? Ima li netko solidan, predvidiv, netko s dobrim referencama iz našega kruga?

Godine 1987. dr. Franjo Tuđman prvi je put otputovao u Kanadu, u Norval, gdje je našao razne hercegovačke fratre koji su mu, navodno, dali nešto novaca. Ali, tko je vidio popove da daju, oni obično samo uzimaju. Valjda je opet trebalo posegnuti u neke operativne fondove… Tuđman je tu sreo i Goju Šuška, viđenog člana HDP-a koji je u Ottawi bio na raspolaganju kad je trebalo izvodito kakve svinjarije. Na jedno prase, primjerice, napisao je “Tito”, pa ga pokušao priklati na insceniranim antijugoslavenskim demonstracijama – samo što je to spriječilo Društvo za zaštitu životinja. Goja je vodio piceriju i farbao stubišta te čvrgario za Perkovića… To sad može zvučati kao neka neobavezna pričica, ali tu sam specifičnu informaciju čuo od svog ključnog izvora, “Merlin”, pa je držim za ovjerovljenu, bez obzira na to što ne postoji papir na kojemu je zabilježeno Šuškovo suradničko ime… Kad bi postojao, znali bismo da je falsificiran, jer je dokumentacija na Zrinjevcu operušana nekoliko puta i odnesene su sve važnije stvari, pa kad bi nešto tako dospjelo na ulicu, na spot-tržište, znali bismo da je falsifikat poput Rembrandta iz zbirke Ante Topića – Mimare.

Шпиљак и Митеран

Dr. Tuđman bio je paklenski vješt, ili je imao dobre instruktore. Josip Manolić, njegov prvi susjed na Tuškancu, recimo, bio mu je šef u SKOJ-u, koji su 1941. vodili upravo Đoli i Špiljak. Tako su lako okupili ekipu – Manolić je doveo Boljkovca, Boljkovac Mesića. No, dr. Franjo, koji je izučio zanat frakcionaške taktike i političke borbe u visokoj školi jugoslavenske kompartije, zahaklao je sad i Perkovića (koji naglašeno tvrdi, ističe i napominje kako je Vrhovnika upoznao tek poslije izbora). Što znači da je prilikom osnivanja Hrvatske demokratske zajednice Tuđman imao čvrstu potporu tajne službe. Ni o tome ne može biti sumnje – kad su osnivali stranku u NK Borac, Udba je imala – kaže mi operativac koji je osiguravao tajni nadzor – audio i video-link, unutra dva svoja ubačena čovjeka (potencijalni svjedoci dođe li stvar na sud) i leteću ekipu koja će svih pohapsiti tigne li takav nalog. Od koga? Od Špiljka ili svih onih guzonja koji su znali da je ionako sve gotovo, a ako komunizam ostane na snazi još pet minuta, da će u cijeloj zemlji prevladati Milošević uz pomoć JNA. Zato je bilo smiješno gledati, kaže čovjek koji je nadzor vodio, kako Šeks oprezo izlazi na cestu pa se naviruje lijevo i desno, da vidi ima li koga sumnjivog… Poslije je isti operativac omogućio da se HDZ useli u čuvenu Baraku, koja je pripadala Jugoslavenskoj željeznici, rekavši željezničkom nadležnom udbašu: “Daj, molim te, da ne moramo stavljati nove mikrofone, ondje je ozvučeno još otkako je Slavko Goldstein ondje držao svoje izdavačko poduzeće Liber pa su se tu skupljali svakojaki ljudi!”

erde-007

Nadzor nad hadezeovskim domoljubima, dakle, više je nalikovao na političku zaštitu koju je i Tuđman nesumnjivo uživao kad mu je, kao antirežimskom aktivistu, zatvaranom disidentu, izdan 1987. i opet 1988. pasoš za put u Kanadu. U Kanadu može – tamo smo dobro pokriveni!

Perković, Tuđman i Šušak dakle – tri su najbliža suradnika koji su stvorili Hrvatsku kakvu danas poznajemo. Pošto su dvojica od njih mrtvi, a stvar obavijena velom tajne, ne znamo jedino tko je u tom trokutu bio muž, tko žena, a tko ljubavnica… Tek, kad se HDZ osnivao u “Lisinskom”, gdje će ustoličiti Tuđmana, na vratima je s jedne strane akreditive delegata iz emigracije kontrolirao Josip Perković, a s druge Gojko Šušak, za kojega se onda uopće nije znalo tko je, ali tu scenu registrirali su i dobro se toga sjećaju svi sudionici Prvog stranačkog sabora. Emigrantskoj skupini kojoj je bila namijenjena ključna uloga na političkoj sceni – postali su jezgra novih obavještajnih službi – pripadao je kao osoba od najvećeg povjerenja i Vice Vukojević. Zašto on kad nije bio emigrant nego pravnik u poduzeću Novogradnja, kod pouzdanog direktora Zlatka Tomčića, poslije šefa HSS-a, dovedenog na tu poziciju slijedom različitih poteza? Pa jasno je kao dan – zato jer je također radio za Perkovića! Perković je, dakle, za Tuđmana iskadrovirao “novoudbaše”, koji su zatim preko svojih kriminalnih i zavičajnih veza angažirali vojne specijaliste – legionare. Tako je nastala Tuđmanova “paradržava u državi”, njegov “hercegovački lobi”. Od manolićevaca i pridruženih staroudbaških kadrova u vanjskoj trgovini (nafta, oružje, strateške sirovine… ) nastalo je pak “lijevo”, “tehnokratsko”, krilo HDZ-a. To je sve strašno jednostavno, i baš ovako trebalo bi se predavati u osnovnoj školi.

Ali, Špiljkovi su ponovo trijumfirali – Vanja je i pod Tuđmanom zadržao holding off-shore kompanija registriran u Švicarskoj (InterINA) preko kojega ide sav uvozno-izvozni biznis, a kad je njegova kći nedavno pozirala za društveni časopis u svom mirnom domu, viletini na Gornjem gradu, s ponosom je pokazala i Meissenov porculan koji je valjda naslijedila od bake i djeda Mike, revolucionarno raspoloženog obućara. Sad bismo mogli undogled razvijati storiju o sukobima na hadezeovskoj desnici – u Gospiću, gdje hadepeovci, predvođeni Tihomirom Oreškovićem ostvaruju genocidni program “luburićevske antiutopije” pomirenja svih Hrvata, pa Manolić poteže svoje veze, hapsi ih i trpa u zatvor, odakle ih vadi Goja… Tu je, inače, na srpskoj strani, poginuo i vrijedni Giška: koknuli ga sami Srbi, kao što će, malo kasnije, hadepeovci kod Zadra, koknuti Mira Barešića, koji se vratio u zemlju, gdje se nije nikako uklapao, kao što se nije uklapao ni u emigraciji, gdje su njegovi “otporaši” (pripadnici Hrvatskog narodnog odpora, HNO) uvijek izvodili neka supersranja, jer su jedini bili pravi ustaše. A jedno je kad paradiraš kao ustaša na svjetskom kongresu emigrantskih udruga, a drugo ako zaista otmeš ambasadora ili avion. Udba je poticala i tolerirala jedino salonski terorizam.

Kao i Barešić, nastradat će Blaž Kraljević, koji se iz Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) u Australiji, hardcore ustašije koju Udba nije nikako mogla penetrirati, vratio u zemlju na čelo oružanih postrojbi pravaškog vojnog krila, HOS-a, što je, uz ostalo, izazvalo nenavist druge maroderske specijalne postrojbe u Hercegovini, “Kažnjeničke bojne” Tute Naletilića, koja se sastojala od četristo fantomskih pukovnika za koje je Tuta osobno dolazio u Zagreb ubirati plaće. “Mahenzi gekrkt”, odlučeno je, pa se riješio i taj problem s valjanim Kraljevićem.

Hadepeovska tvrda jezgra bila je u zemlji komercijalno sve uspješnija… Toliko da je zakonomjerno došla u sukob sa svojim tvorcem: tri “časnika” SIS-a, ugledna hadepeovca, napisali su famoznu “Predstavku”, pismo Tuđmanu u kojem su ocrnili Perkovića. Perković je smijenjen, Šušak ga nije zaštitio, a onda je otkantao i predstavkaše, jer je režim iz barakne po završetku rata ulazio u baroknu fazu, i bande više nisu bile potrebne u prvim političkim redovima. Šušak se adaptirao, zamalo đentrificirao. On je Perkoviću, inače, bio lojalan: kad je dr. Tuđman kod Vice Vukojevića naručio dokumentarni film o ubojstvu Bruna Bušića, u kojemu su zbog represije domoljuba kao vodeći ljudi Udbe bili prokazani i Manolić i Perković, Šušak je malo gunđao u kutu sale gdje se održavala specijalna projekcija za vrhovništvo. Tuđman mu se okrenuo pa rekao – “Pa ne spominje se toliko često, zar ne?” Šušak je samo slegnuo ramenima, jer gazdu nije nikad dezavuirao, ali je poslije nazvao na televiziju direktora Tomicu Marčinka pa ga upitao bi li se na mjestim gdje se spominje Perkovićevo ime mogao ubaciti onaj piiip-piiip kojim se pokrivaju psovke u američkom talk-showu…

Perković je, na kraju, ipak izvisio, pa otišao u legendu. Njegov srpski opposite number, Jovica Stanišić, šef beogradskog SDB-a, koji je također postao uzdanica postkomunističke diktature kad joj je stavio na raspolaganje sav represivni aparat komunističke državne sigurnosti, optužen je u Haagu. Kako se građani vlastite zemlje izručuju samo međunarodnom sudu, Nijemci koji traže Perkovića, mogu optuženoga jedino ovdje ispitivati uz nazočnost hrvatskih istražitelja, i onda se obratiti hrvatskom državnom odvjetništvu da Perkovića optuži te protiv njega vodi proces na hrvatskom sudu. Evo, može im svjedočiti Bože Vukušić, a poslije će Vice Vukojević, sudav Vrhovnog suda, presudu razmotriti na najvišoj sudbenoj instanciji.

 

Advertisements

Објављено новембар 30, 2014 од стране Viktor Koss

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s

Gegen den Strom

"Wer gegen den Strom schwimmt, gelangt zur Quelle"

abseits vom mainstream - heplev

Nahost, Europa, Deutschland und die Welt...

СРБски ФБРепортер

Разбијмо режимски медијски мрак - будимо сви ФБ репортери

entudbafizierung

Eine Lustration (Entudbafizierung und Entstasifizierung) tut in Kärnten not!

ГЕТО СРБИЈА

ПРАВА ИСТИНА ЈЕ СКРИВЕНА ОД ОБИЧНИХ ЉУДИ ! ! !

Blog sudije Majića

O pravu i pravosuđu otvoreno i bez cenzure

Angus Young

Otvoreni blog, liberalnog uma...

Aussiedlerbetreuung und Behinderten - Fragen

Wir helfen Deutschen in der Welt!

Kulturstudio

Wenn die Macht der Liebe die Liebe zur Macht übersteigt, erst dann wird die Welt endlich wissen, was Frieden heißt.

Greater Surbiton

The perfect is the enemy of the good

Politička Konkretnost

Pokreni se i sebe pobedi, jer ko živi u nadi umire u bedi!

Balkanblog

Just another WordPress.com weblog

predragpopovic

A fine WordPress.com site

Viktor Koss - Identitätsdiebstahl durch Gladio-MI6-CIA-BND und UDBA - Bürger als streng geheime Verschlußsache – eine wahre Geschichte -

Rechtswegverbot § 13 G 10-Gesetz - Anklage gegen institutionellen Missbrauch der eigenen familiären und persönlichen Identität ohne Willen und Wissen der Betroffenen wird dauerhaft verboten

Учионица историје

Historia magistra vitae est

Die Propagandaschau

Der Watchblog für Desinformation und Propaganda in deutschen Medien

WiPoKuLi

Wissenschaft, Politik, Kunst und Literatur

Machtelite

None are more hopelessly enslaved than those who falsely believe they are free.

%d bloggers like this: